vatrena curica
JOŠ JE SVE CRNO
I dalje lutam po svijetu kao prece, neznam zašto se uspoređivam sa percem, ali možda zato jer leti? ponekad se i ja osječam kao da letim, kao da sam u zraku i promatram svakakvi svijet ili kao da sam odbačena i jedino što su mi preostala krila, da poletim.....neznam više kuda da se okrenem na koju stranu, neznam više što osječam prema kome ili ikome , jednostavno neznam više što želim i jebeno neznam više ništa....bojim se ovo napisati ali mislim da sam opet izgubila svoje samopouzdanje i vjeru u druge, kada pogledam nekome u lice bojim mu se pogledati u oči jer možda te oči skrivaju mržnju prema meni...mnogi moji prijatelji su primjetili da sam se promjenila u posljednja tri dana, čak su me i starci pitali: monika pa šta te muči?? imaš kakvih problema? ja odgovorim: ne mama i tata nemam!! a da samo znaju kako njihava kčer noću plače, koliko pati, i koliko je povrjeđena i slomljenoga srce...već tri dana prijateljice me zovu na kavu a ja uredno izmišljavam izgovore da ne mogu, da sam kod bake-inače prije sam samo čekala kad bi me neko pozvao na kavu i odmah sam krenula a sada više ne. Kao da mi ne paše kada sam među gomilu ljudi, kao da sam im zavidna, svi se smiju, svi sami parovi na kojima se vidi da se vole, a ja sama, šta ću!!! bolje onda ostanem doma i gkledam neke filmove...isto tako morat ću prekinuti sa svojim poslom preko vikenda jer sam bolesana, to me previše umara a ja to nisam vjerovala, evo prošle subote radila sam od 21 do 2 i bio je bambus party, stvarno sam se na radila, u par trenutka sam osječala kao da ću se srušit, maglilo mi se pred očima, vrtjelo u glavi, i kosti me dosta bole.....užasno se bojim svoje dijagnoze, svaki dan morem primiti po dvije infuzije, pijem ljekove........dobro ja znam da je to anemija ali opet sam otišla na jedan viši stupanj koji ću morati izlječiti...ali kako?? kad ja nemam više snage se boriti za ono što se događa oko mene a kamoli još i za zdravlje....kako ću???' osječam se kao starica u kojoj čuči djete sa prelomjenim srcem.....užasno se osječam a nemam izlaza
09.05.2008. u 09:58 | 0 Komentara | Print | # | ^JOŠ JEDAN PONOR U MOM ŽIVOTU
bok ljudi!!!! evo nije me bilo malo duže vrijeme i sada se javljam nakon dosta vremena i dosta slomljenog srca. Kroz ovo vrijeme događale su mi se mnoge stvari i jedna od tih stvari je ta da sam bila uopznala jednog dečka, na prvi pogled kada sam ga ugkledala pomislilla sam ti budeš moj pošto poto...evo tu je bila prva greška SRLJANJE U NEPOZNATO...kako sam mislila da sam ga upoznala, prohodala sam s njim, sve je napočetku bilo bajno i krasno!!! mislila sam sada napokon ću osjetiti kako se osječati kad te neko voli i kada si nekome sve!! toliko sam se trudila za tu vezu, toliko sam davala od sebe da to sve uspije ali to nije vodilo nikud!!! mogu reći da sam popušila 4 mjeseca uzalud....naša veza svodila se samo na neke stvari tj. mogu reći na sex - njemu je to bilo jako bitno ali meni ne..ja sam željela razgovarati s njim, djeliti svoje sretne i tužne trenutke s njim, željela sam ga upoznati duševno a ne samo tjelesno željela sam znati sve o njemu kaj sam previše tražila????najviše kaj sam ttražila bila je pažnja njegova i osječajnost!! vjerujte nisam to dobila!!! prekinuli smo tako da je on mene optužio da sam ja njega varala i to sa bivšim i s još par dečkiju..mislim ono jadan izgovor...toliko sam puna bjesa u razočarenja kao nikada do sada, opet me je život pogodio tamo gdje me najviše boli, opet sam izvisila...šta se događa samnom?? zar je problem ipak u meni?? ili ljudi neznaju cjeniti osječaje od drugih, jebno me to brine!!! od tog trenutka sva puna neiskrenosti i nepovjrenja prema drugima krenula sam dalje, obrisla sam teške suze s lica koje su lile na sve strane, neću zaboraviti trenutak kada sam prekinula s njim i kada sam krenula doma osječala sam se da trčim u mračnom tunelu i nikako da vidim svijetlost na kraju tunela, i dođem doma i to u svoju sobu i vidim sve njegove stvari koje sam dobila kao s ljubavlju u tom trenutku osječala sam da me noge popuštaju i pala sam na koljena i plakala, plakala, plakala.....ne toliko zbog njega nego zbog sebe , dogodila mi se ista pogreška, isto razočarenje prema ljubavi i ostala mi samo patnja......neznam dal nakon toliko neuspjeha na ljubavnom polju i dalje vjerujem u ljubav?? mislim da ne!!! niti nežželim vjerovati više, mnogo sam toga shvatila i više tako brzo neću otvoriti vrata svoga srca nekome nepoznancu....moje srce je teško slomljeno i neznam kada će se oporaviti i to me brine, nevjerujem više toliko ljudima kao prije, nedajem više tako brzo svoje povjerenje niti iskrenost jer sam shvatila mnoge stvari, jer jednostavno ljudi su okrutni i gledaju samo na svoje guzice i boli ih kurac za ostale. možete i sami shvatiti po moji rječima koliko se u meni kriva bijesa i čekam samo trenutak da puknem..i kaj sam zaboravila reći opet me proganja onaj idiot od bivšega ali i za neznam kaj na svijetu više ne popuštam...znam da su tu zapetljani osječaji ali ništa više...evo toliko od mene za sada!!!
24.04.2008. u 08:50 | 1 Komentara | Print | # | ^dobro večer ljudi...kako sam?? pa nebaš ok...još i dalje su problemi ovdje..i nikako da ih se riješim..dobro pomirila sam se s tim su mi stalno ovdje prisutni....toliko imam pitanja ali nepostoje osobe koje bi na to odgovorile..puno puta se pitam kuda moj život vodi??dali ima on smisla??kuda me to sve vodi?? neki puta mi se samo čini da se vrtim u krug..život mi je neki puta toliko odvratan, pun praznih priča, pun okrute i pun sebičnosti..neznam zašto to sve pišem sada ali jednostavno neznam što se meni događa u životu, nikako da se razveselm, smijem se ali to nije onaj moj smjeh, kaj je mene toliko život povrjedio??puno si puta vrtim svoj film u glavi..mogu iskreno reći da sam nekada prije bolje živjela...svaka me je stvar veselila, nije bilo toga na svijetu da bi me neko razljutio I sada ta to gledam kao da mi je život krivo pružio ili sam ja krivo izabrala put?? dobro nemogu reći da mi je bilo jako loše...ja sam uživala u svome život, iskoristila sam sve što sam mogla...godine su mi te preletile.....mnogo toga sam prekinula u životu, samo su mi ostale uspomene na to..govorim o velikoj svojoj uspomeni a to je ples..kada sam se prije redovito s tim bavila život mi je nekako bio ispunjen imala sam šta uložiti u to...ispucati svu negativnu energiju..a sad sve to ostaje u meni, i kuha se i kuha...ali ook ima još nešto u meni nade za boljim sutra i nadam se da će me sve to nekud odvesti na dobar put do kraja života............
ovako ovo dalje što ću pisati obaratit ću se curama iz razreda...ovako iskreno nisam se nadala da će te mi to tako skomentiarala, bojala sam se uopće pogledati ali sada kada sam pročitala nisam mogla vjerovati, i toliko me je to razveselilo da vam neznam opisati,, ja vas stvarno volim i stvarno mi je jako puno stalo do vas, isto tako toliko me je sve to povrjedilo jer sam stvarno želejla da primjetite mene sve moje..i toliko mi je sada drago jer smo neke stvari rješile..hvala vam na svemu i nemojte zaboraviti da nas je život iz nekih razloga spojio...da to kaj se družimo nije samo gubljenje vremena jer meni to vaše prijeteljsvo puno znači i previše
............stoga jedine ste i prave........VOLIM VAS
PUSA
evo iz dana i dan tonem u teži ponor svoga života....osječam se užasno povrijeđeno....tri osobe do koje mi je stalo tj prijateljice iz razreda koje toliko volim ....jednostavno nemogu reći da su me odbacile nego to nije to kaj sam ja mislila da je...kaj sam ja toliko izopčena osoba??? nerazumijem zašto sada kada sam mislila da mi se svijet oko mene promjenio i da mi se događaju sve stvari koje me vesele i da sam jednostavno sretna da su se opet počele događati takve stvari????TISUĆU PUTA ZAŠTO???? imam toliko problema vezanih uz sebe i svoje zdravlje...i onda me još i to jebe....jednostavno nemam snage za ništa....teško mi se je jutrom buditi kad u meni nema žalje za boljim danom...pokolebana sam do kraja...toliko stvari su mi se sada skupile,tolike su me stvari pogodile i tolike su mi se suze skupile u očima....i samo da ne prasnu...zašto baš ja??? i ja??? zašto se meni uvijek nešto dogodi da me baci par koraka unatrag?? zašto jednostavno nemogu koračati snažno naprijed...užasno se i dalje bojim toga što mi život pruža....toliko mi snage treba a ja je nemam...bojim se jedne vijesti koje očekujem..ta vijest me ruši psihički, kada to saznam saznat ću kako će teći moj dalje život::...sada se stavljam na poziciju onih osoba koja kada imaju problema naprave samoubojstvo jednostvano ih shvaćam.....ok nije to svaki puta rješenje ali zašto svijet mora biti tak crn??? zašto??? sada jednostavno čekam da završi pologodište ove školske godine da se odmorim i da možda skupim snage za nova suočavanja sa osobama...jednostavno ja nemam snage se svađati, niti raspravljati nit apsolutno ništa....toliko mi je crno pred očima da jednostavno neznam kaj da napravim...mene te osobe još nisu dovoljno upoznale...neznam dali im je to i bila želja!!! neznam zašto su uopće započele druženje samonm ako smatraju da nisam za njihovo društo...zašto su me cijelo vrijeme odbijale?? a ja sam njih toliko voljela, mogla sam reći imam osobe s kojima djelim sve...dal mogu i dalje to reći??? mislim da ne...nikada se nisam nadala da će mi se tako nešto događati .....neznam kaj da dalje velim...možda očekujete da velim da mi se desilo neke kaj me je razveselilo..vjerujte nije!!! niti ne vjerujem da bude...
stoga laku noć svima......................
dobro večer.....upravo razmišljam o čemu bi pisala...nekaj zanimljivo.. aha danas sam bila sa svojim dragim curama na kavici, ljepo sam s njima provela posljepodne...i rekle su mi da ih obavezno moram spomenuti..evo pa da ih neizostavim...Valenitina, Ivana, Ivana, Mirela...MOGU REĆI...VELIKA ČETVORICA... ja sam najmlađa među njima i posebnu mi pažnju svaka od njih pruža...s njima sam si dobra od kada znam za sebe i bez te četri osobe nebi mogla živjeti...malo mi je teško zbog Mirele jer ona je u zagrebu..i ne vidim je često kao prije pa mi mnogo fali...a ostale tri obavezno se svaki dan vidimo ili čujemo....nema dana kada se mi nebi čule...evo pa da velim nešto o svakoj..Mirelu nebi puno opisivala nego mogu reći za nju da ima sve što mi treba kod nje...nemam niti jednu riječ protiv nje..NITI JEDNU...Valentina...misica, proglašena je misicom jednoga bara, jako zgodna cura, otkavačena do kraja, bavi se trbušnim plesom...Ivana broj 1..ona ide u višu školu, totalka zakon ženska-takve se rijetko nađu a ja sam imala tu sreću...Ivana broj 2..ona ide za fizioterapeuta..ona ima neke svoje mane, jako je opterečna dečkima i to bivšim ali ju isto jako volim bez obzira na sve....s njima stalno izlazim, mi se jednostavno znamo zabavljati....ja bez njih nebi mogla živjeti..kada mene nešto muči ona to odmah znaju netrebam njim niti reći, poštuju me jako, jednostavno smo povezane....sve svoje suze isplakala sam na njihovim ramenimai zajedno su samnom plakale...evo i danas je bilo ljepo ali nešto kaj me je toliko obradovalo kada su rekle da SU UZ MENE BEZ OBZIRA NA SVE......jednostavno sam se rasplakala jer su me toliko dirnule njihove riječi jako.....neznam više..nema riječi kojima bi ih opisala tj nepostoje te riječi......jednostavno kada budete to čitale jednostavno vam HVALA NA SVEMU...UŽESNO MI TREBATE POGOTOVO SADA...........VOLIM VAS
evo me, odlučila sam napokon o nečemu pisati...prvo bi željela s vama podjeliti nešto čime se godinama borim, tj ljubav moga života...dali to uopće mogu nazavati ljubav moga života?? prije bi to nazavala patnja MOGA ŽIVOTA....neshvaćam kako život može biti tako okrutan?? zašto jednostavno nemogu biti sretna?? evo...bila sam zaljubljena 4 godine u jednu osobu...ta osoba je jako za mene bila poseba, imala je tisuće mana ali ja nisam vidjela niti jednu..moja ljubav je rasla svakim danom sve više i više...tu su se bili i ubacili brojevi i započela je komunikacija između mene i toga lika...ja sam se u njega zaljubila odmah a njemu je trebalo dulje vrijeme da me opće primjeti a meni je trebalo duže vrijeme da shvatima kakav je GAD...nemogu reći da nisam doživjela ljepe trenutke si njim..jesam ali više pamtim one ružne..toliko suza proliveno iz mojih očiju radi njega....on je volio i druge cure ne samo mene imao je mene a i još par kraj sebe, mene je to jako boljelo ali nisam ga željela izgubiti...zbog njega sam si rezala žile, zbog njega sam odlazila kod psihijatra...i još mnogo toga i još teži ožiljci koji su ostali u meni..ali ljudi pazite i ja sam njemu sve to oprostila..ovo ljeto smo hodali, za moj rođendan odveo me na more, izgovarao mi je da me voli a isto tako imao je i druge kraj sebe ne samo mene...to je trajalo još neko vrijeme a ja u međuvremenu bila u totalnom kurcu, život mi je ličio na čistu nulu..i ja sve raskinula..ostavila sam ga a toliko sam ga željela....iskreno život mi se promjenio...osječam onaj sjaj koji mi pružaju ostale osobe koje mi znače sve u životu...i pazite sad ovo!!! i nakon što sam ja njega ostavila, on mene zove, šalje poruke da nemože bez mene i tako dalje..i ovaj vikend u nedelju ujutro, bili smo sa društvom u jednom klubu, sjedili smo zajedno za stolom,mene su njegove oči ubijale, nisam mogla shvatiti značenje koje mi žele reči..i ustala sam i otišla na wc i došao on i htio me je poljubiti ali sam ga odgurnula...mene zanima dali je on možda stvarno shvatio da me ipak voli??? ali nažalsot kaj je istina i kaj me pere ja njega isto još VOLLLLIM (((( bar tako mislim))).....nemogu si pomoći...nemogu se zbog toga 
evo me, iz dana u dan razmišljam o čemu bi vam pisala, iskreno imam dosta zanimljiv život ali neznam odakle da počnem, ali pisat ću vam o svemu, evo od sutra počinjem jer danas nemam baš vremena.....
nešto za početak
evo i mene u ovaj vaš svijet bloga, od toga silnog čitanja drugih blogova dobila sam i ja volju da napravim svoj.. nadam se da će vam se svidjeti o tome što ću vam pisati.. i svima
